I evo sada nekoliko mjeseci nakon zadnjeg putovanja u Sofiju , ovog puta sam se odlučio malo maknuti od Ryanaira i Europe. Nekako sam izbjegavao interkontinentalna putovanja otkad je izbila pandemija, te sam u proteklih dvije godine u principu lutao po Europi, pretežito iskorištavajući jeftine karte koje je nudio Ryanair. Kako je sada situacija s putovanjima nešto povoljnija nego što je to bilo prošle i pretprošle godine (osim ako naravno ne razmatramo put u Ukrajinu i Rusiju), odlučio sam otići u Sjevernu Afriku, točnije u Egipat.
Do sad imao priliku samo jedanput putovati s Turkish Airlines (u nastavku teksta „TK“), i to je bilo tamo negdje 2017. kad sam letio za Rigu s presjedanjem u Istanbulu (znam da je malo neobična kombinacija, ali je tada bila najjeftinija) i sjećam se kako sam bio oduševljen s uslugom koju nudi TK na takvim short haul letovima, tu apsolutno nema nikakvu konkurenciju. Svaki put kad sam morao negdje presjedati uvijek sam nekako priželjkivao da će mi TK ispasti najpovoljniji, što je i bio slučaj sada kad sam putovao za Egipat. Ne samo to što su bili cjenovno najjeftiniji, nego sam mogao uzeti sa sobom 30 kg predane prtljage + 8 kg ručne prtljage + mala prtljaga (ruksak, torba i sl). Konačno sam se mogao spakirati kao čovjek bez da moram smišljavati trikove kako 15-20 kg robe upakirati u 10 kg. A i povrh svega to je bila i najbrža solucija doći do Hurghade iz Zagreba, tako da sam ovog puta s TK odlično prošao u svakom pogledu.
No, evo, prtljagu sam spakirao i uputio se prema Međunarodnoj zračnoj luci Zagreb. Kako se radilo o večernjem letu za Istanbul koji je polazio u 20:15, nije bilo pretjerano velike gužve u odlaznom djelu terminala, no poprilično je velik red bio za check in na šalteru TK.
Sam proces čekiranja je u početku išao dosta sporo, da bi se nakon nekih 20ak minuta eksponencijalno ubrzalo. Kad sam došao na red, ostavio sam predanu prtljagu, inzistirao na sjedalu u prolazu (kako bih mogao čim prije izjuriti van aviona – što se pokazalo vrlo pametnim potezom) i dobio ukrcajnu propusnicu (eng. boarding pass). U konačnici je sve bilo gotovo za manje od 30 minuta, te sam se dalje zaputio na sigurnosnu, te u konačnici na graničnu kontrolu. Sve to je prošlo izuzetno brzo, bez ikakve zadrške.
Kao što sam već prethodno spomenuo, nije bilo velike gužve na aerodromu, tek je simultano s Istanbulom na rasporedu bio i let za Napulj, a nešto kasnije za Hahn, Skopje i Sarajevo, te na kraju dana let za Beograd. Međutim, taj dan je došlo do velikih kašnjenja. Naime, letovi za Istanbul i Napulj su kasnili 2 sata, iako je na obavijesti pisalo da je let za Istanbul pomaknut za tek 50 minuta u stvarnosti smo poletjeli tek u 22:10. Isprva je bilo malo čudno zašto toliko kasnimo budući da je avion u dolasku iz Istanbula kasnio tek 15ak minuta. Međutim, baš negdje u to doba je došlo do naglog pogoršanja vremena što je vrlo vjerojatno posljedica kašnjenja u polasku kako za Napulj tako i za Istanbul. Lagano me hvatala panika jer sam u Istanbulu imao presjedanje od 2 sata i 40 minuta, što bi se s ovim kašnjenjem od 2 sata pretočilo na svega 40 minuta što je jako na knap za bilo koji aerodrom, a kamoli tek za ovaj novi Istanbulski koji je masivan.
Naposljetku smo se ukrcali u TK koji je ovog puta za Zagreb poslao A320. Nisam precizno računao LF, ali ovako odokativno je poslovna klasa bila polupopunjena, dok je u ekonomskoj klasi ostalo tek nekoliko slobodnih mjesta. Avion je bio nešto malo stariji, nije imao entertainment program što obično TK uobičajeno ima i na svojim short-haul letovima, ali nije mi to sad red flag budući da let traje poprilično kratko.
Prostora za noge je i bilo sasvim dovoljno, usudio bih se reći možda i najviše prostora od svih aviokompanija na tako kraćim letovima. Uz što dozvoljavaju toliku veliku količinu prtljage, postoji još jedan razlog zašto toliko volim TK! Pa pogledajte vi ovu hranu koju dobijete za let koji traje jedva 2 sata! Govorim o ekonomskoj klasi! Ovo bi posramilo sve druge kompanije i na long haul letovima, a kamoli tek na short haul gdje si sretan ako dobiješ barem čašu vode. Dakle, bilo je tu riže s finim umakom, piletine, pa su još dali malo rajčice s feta sirom, te kao desert nekakav puding od vanilije koji je bio skroz pristojnog okusa. Uz to dobijete i pecivo i maslac. Važno je napomenuti da je sve friško podgrijano i okus je vrlo dobar, pogotovo u odnosu na hranu koja se obično servira u avionima.
No, evo umjesto u 23:30 (po lokalnom vremenu) kad smo trebali sletjeti u Istanbul, zbog već spomenutog kašnjenja od 2 sata, sletjeli smo oko 00:40 (očito je pilot dao malo „po gasu“ budući da je let trajao svega 90 min). Bilo je već 1:00 kad sam ušao u terminal novog Istanbulskog aerodroma i mogu reći da baš izaziva osjećaj divljenja. Ima strahovito puno sadržaja, od dućana do restorana i svega ostalog što vam pada na pamet. A k tome još ne radi pod 100%-tnim kapacitetom, ne mogu uopće zamisliti koliko će to biti veliko uz sva dodatna proširenja koja će uslijediti u budućnosti. Kao što možete vidjeti na aerodromu je bilo dosta prometno jer su avioni polazili iz minute u minutu prema različitim destinacijama.
Kako sam prethodno u tekstu spomenuo da više preferiram sjedala u prolazu, ovog puta je to bilo odigralo krucijalnu ulogu budući da sam izgubio 2 sata tranzita (odnosno sat i pol) i bilo mi je jako neizvjesno hoću li uopće stići na sljedeći let zbog kašnjenja iz Zagreba. Svaka minuta je tu sada puno značila. Srećom, imao sam sjedalo dva reda poslije poslovne klase, tako da sam uspio dosta brzo izjuriti van i hvatati let za Hurghadu. Iako je aerodrom jako velik, odlično je koncipiran, te se iz glavnog hodnika može doći do svih izlaza u svega nekoliko minuta pješke, tako da nije bespotrebno kompliciran kao recimo CDG i neki drugi zapadnjački aerodromi. Vidio sam da se po terminalu može voziti i s nekakvim malim vozilima (vjerojatno je to u slučaju krajnje nužde), iako sam imao svega 80 minuta do mog leta za Hurghadu, svejedno sam išao pješke do mog izlaza i stigao sam! Kako možete primijetiti na slici, vidite da sam došao na gate u 01:15, što znači svega 15 minuta pješke od trenutka kad sam ušao terminal pa sve do izlaza za Hurghadu! To dovoljno govori o tome koliko su, pored same veličine vodili i računa o funkcionalnosti aerodroma. Baš me to jako oduševilo.
Za Hurgadu je letio nešto moderniji A321 koji je imao entertainment program, te isto tako dovoljno mjesta za noge. Popunjenost aviona je bila osjetno slabija nego na letu ZAG-IST, tu se baš vidjelo dosta slobodnih mjesta u ekonomskoj klasi, dok je u poslovnoj klasi bilo možda tek dvoje ili najviše troje ljudi. Hrana je i dalje bila vrlo pristojna. Bilo je tu omleta, tosta sa šunkom i sirom, dali su i malo salate, odnosno krastavce, masline i feta sira. Za desert ponovno puding, ali ovog puta sa šumskim voćem. Malo kasnije su nam dali i friško pecivo, na koje smo mazali malo maslaca i pekmeza.
Za vrijeme leta vam kabinsko osoblje podijeli neki letak koji morate ispuniti i predati na graničnoj kontroli u Egiptu. Ostatak puta sam spavao s upaljenim filmom, pa tako sve dok nismo sletjeli u Hurghadu. U konačnici je let trajao 2 sata i 45 minuta točno kako je i previđeno prema rasporedu. Putnički terminal se doima relativno nov, te vrlo brzo nakon što izađete iz aviona, pronaći ćete šaltere za izdavanje vize koja je čista formalnost, ali će vam zato olakšati novčanik za 25 USD (možete platiti i u eurima). Ako ste pomalo štreber kao i moja malenkost, te volite imati sve unaprijed riješeno, vizu možete aplicirati i putem službene web stranice na ovom linku.
Ako se odlučite na tu opciju, onda podnesite zahtjev minimalno 10 dana prije puta jer im treba oko 7 dana da vam pošalju vizu (cijena je ista kao i izdavanje na licu mjesta na aerodromu, samo važno je da je ponesete sa sobom u isprintanom obliku). Također, vizu možete zatražiti i preko Veleposlanstva Arapske Republike Egipat u Zagrebu. U svakom slučaju, ja sam odmah prošao dalje, ali budite spremni na to da iz nekog razloga u Egiptu jedno milijun puta provjeravaju putovnicu. No, u mom slučaju sve je prošlo dosta glatko, tako da je potom uslijedilo uživanje u crvenom moru, ali i uzbudljivi izleti u Kairo i Luxor.
I eto sve što je lijepo kratko traje, tako je i meni u trenu preletjelo ovih 10 dana jako kvalitetnog godišnjeg odmora u Egiptu. Vrlo bih vam rado napisao i čitav putopis, odnosno što sam sve radio u Egiptu, savjete što ne smijete propustiti, što svakako izbjegavati, ali onda bih članak bio predugačak i ne bi baš pratio tematiku portala. No na kraju ću ostaviti par sličica iz Egipta čisto ako nekog zanima. No, vratimo se mi sad na povratak u Zagreb. Naravno, kako sam došao preko Istanbula, istom rutom se vraćam doma. Već imam jako loša iskustva s graničnom kontrolom u Maroku gdje sam došao na aerodrom 2 i pol sata prije leta, da bi se na kraju nas 10ak jedva stiglo u zadnjim sekundama ukrcati u zrakoplov. Čuo sam da su slične rigorozne kontrole i u Egiptu, te se preporučuje doći barem 3 sata prije na aerodromu. Tako sam i uradio.
Let za Istanbul je bio zakazan 00:25, a ja sam došao na aerodrom u 21:30. Prvo vam provjere putovnicu prije samog ulaska u putnički terminal, tu se preporučuje da imate sa sobom isprintane karte (dovoljno je confirmation e-mail da se vidi ruta) jer ne puštaju u terminal ljude koji ne putuju. Zatim nedugo nakon toga, imate kontrolu na rendgenu i morate skinuti sve sa sebe što ometa uređaj (nemojte zaboraviti na remen, s tim da dodatno inzistiraju da svi skinu i tenisice neovisno o materijalu), i uvijek su na svim kontrolama muški i ženski djelatnici, tako da žene pregledavaju samo žene, dok muški djelatnici isključivo muškarce. Tu vas traže da otvorite svu prtljagu koju imate sa sobom, pa vam malo kopaju po stvarima. Zatim ponovno provjeravaju putovnicu, te prije nego vas puste na dio sa šalterima za check in, morate se potpisati u neku bilježnicu (vaš potpis i let na koji idete).
Prijava za let je prošla poprilično brzo, dobio sam sjedalo na emergency exit (što nisam zapravo uopće inzistirao, samo sam opet napomenuo da želim sjedalo u prolazu), tako da win-win za mene. Dosta je zanimljiva situacija bila na zaslonu s rasporedom letenja, gdje se vidi dva leta za Beograd u razmaku od svega 2 sata. Još povrh toga i Air Cairo leti na liniji Hurghada-Beograd tako da je očito jako velika potražnja na spomenutoj relaciji.
Djelatnici na check in šalterima vam ponovno daju taj isti papirić koje nam je dalo kabinsko osoblje prije slijetanja u Egipat, jer eto treba se isti ispuniti i prilikom odlaska. Nakon prijave, idete u dio za međunarodne letove i tamo vas dočeka djelatnik koji vam još jedanput provjerava putovnicu, te njemu zatim predajte ispunjeni papirić kojeg su vam dali na check inu. Neke su zezali tako da su ih iz nekog razloga dugo zadržavali, ispitivali i puno puta provjeravali putovnice. Ja sam tu očito opet imao sreće jer sam to obavio u roku minute. Zatim slijedi ponovna kontrola prtljage, ali ovaj put ona uobičajena kao kako je na svakom aerodromu. Opet morate skinuti tenisice i opet ženske djelatnice pregledavaju dodatno žene, a muški isključivo muškarce. I još jedanput vam provjere putovnicu i opet dobijete istu onu bilježnicu u koju ste se već na samom ulazu u terminal potpisali i dali podatke, to opet isto morate učiniti prije nego vas puste u dio s međunarodnim letovima.
Na kraju sve ja cijela ta saga završila za samo sat vremena, tako da je tu očito bitan taj faktor sreće. Neke će više zezati, neke manje. S obzirom na veličinu aerodroma, podosta je kvalitetan sadržaj u duty free shopu. Od suvenira, tipičnih arapskih slastica, od kozmetike itd, zanimljivo je i da imaju Burger King, koji doduše cjenovno nimalo ne zaostaje za zapadnjačkim cijenama. Sve u svemu skroz korektno to sve izgleda. I tako lagano dolazim na svoj gate 33. Loše je jedino što besplatan WiFI traje možda kojih 15ak minuta, za dalje se mora dodatno nadoplatiti. Srećom imam već skinute neke filmove na mobitelu, pa me to zabavljalo dok nije doletio TK iz Istanbula.
Isti tip zrakoplova je bio i taj dan na letu za Istanbul, dakle A321. Ovog puta nisam zaboravio poslikati unutrašnjost aviona, tako da sad i to prilažem. Među prvima sam se ukrcao, ali na kraju boardinga i dalje to nekako bilo dosta daleko od potpune popunjenosti. U poslovnoj klasi je bilo opet dvoje-troje ljudi, dok mi se ovog puta čini da je ekonomska klasa bila nešto slabije popunjena nego kad sam došao u Hurghadu.
Kako sam dobio sjedalo na emergency exitu, imao sam veoma prostran legroom. Tako da na tako velik prostor za noge još sam se komotnije mogao namjestiti, a čak sam uspio i nešto odspavati.
I dalje je bio dostupan entertainment program, ali s obzirom na to kako se radilo o sjedalu na emergency exitu, zaslon se nije nalazio odmah ispred sjedala, nego ispod sjedala. Trebalo je samo ručku povući prema gore. Vrlo brzo nakon polijetanja poslužilo se doručak, iako je meni to više nalikovalo na večeru. Moglo se birati između dva menija odnosno tjestenina ili meso, ja naravno iz brda odvaljen, kakva pasta, daj mi mesine! I nisam pogriješio jer sam dobio rižu i ćevape! Ne mogu vam opisati koliko je to bilo osvježenje za moje nepce nakon 10 dana jako specifične i čudno začinjene egipatske hrane, ovo je bio pravi melem za moj želudac. Još uz to dobilo sam salatu od mahune, ponovno puding od šumskog voća, te pecivo s maslacom i pekmezom. Povratni let za Istanbul je i prema rasporedu nešto duži, nego onaj prema Hurghadi. Dakle, sad smo putovali ravno 3 sata prema u Istanbulu, što je nekakvih 15ak minuta duže u odnosu na suprotan smjer. Naposljetku smo u Istanbul sletjeli 10 minuta ranije od planiranog, odnosno oko 4:10 ujutro. Sada se iskrcavanje nije odvijalo direktno putem aviomosta, već nas je vani dočekao autobus koji nas je odbacio do putničkog terminala. Vožnja nije trajala previše dugo, ali je bilo poprilično zadivljujuće prolaziti djelomično kroz tako jedan ogroman, novi aerodrom i vidjeti barem jedan dio tog kompleksa. Stižemo do terminala i odmah se upućujem prema tranzitnoj zoni. Usudio bih se reći da smo svi na tom letu bili za tranzit, nisam primijetio niti jednog putnika da je išao na izlazu prema Istanbulu.
Iako je bilo dosta gužvovito, djelatnici Istanbulske zračne luke su bili toliko dobro organizirani na ponovnoj provjeri ručne prtljage, tako da ne znam ako sam sveukupno čekao duže od 5 minuta. Kako smo ovog puta došli na vrijeme u Istanbul, sad sam imao ravno 3 sata da uživam u miru uživam u blagodatima koje nudi novi istanbulski aerodrom. Mada meni je stari aerodrom bio iznimno zanimljiv jer je bio toliko kaotičan, baš je nekako dočaravao stvarnu atmosferu kakva je u Istanbulu. Velik je to bio aerodrom ali premali za tako veliki promet putnika (bilo u tranzitu ili point to point, jer Istanbul osim što je veliki hub za ogroman broj međunarodnih letova, isto tako je i svjetska metropola koja broji oko 15 milijuna žitelja). Sad je pak ovaj novi aerodrom toliko fasciniran, ali da ga ne hvalim dva puta s istim epitetima, ali evo uz bok je s DXB i DOH u svakom pogledu, ako ne čak i više zadivljujući.
Na slici je prostorija gdje se nalazi najveća koncentracija duty free shopa, dućana s luksuznim brendovima (sjećam se Bvlgari, Louis Vuitton, Hermes itd, ima ih masu), kao i butika koji prodaju turske brendove. Ne moram spominjati uopće koliko je ogromna ponuda u duty free shopu. Ima i brdo restorana koji nude tradicionalne turske specijalitete, ali bilo je i tu Burger Kinga, Subwaya, Starbucksa itd… Stvarno ima toliko toga da i u tih 3 sata nisam stigao obići niti 50% toga što se sve nudi, te mi je to sve preletjelo kao da sam bio 5 minuta na aerodromu.
Odmah na tom glavnom hodniku nalazio se veliki zaslon s redom letenja. Vidimo da su i jutarnji sati na Istanbulu poprilično prometni budući da u rano jutarnjim satima slijeće veliki broj zrakoplova iz različitih krajeva svijeta, što je odlična prilika za putnike da ujutro uhvate let za svoju konačnu destinaciju, pretežito prema europskim odredištima.
Malo sam se umorio od samog puta, ali i od lutanja po svim tim dućanima, tako da sam odlučio malo predahnuti uz prefin capuccino (medium size) i svježe cijeđeni sok (mislim da je bila čaša od 5 dl) od naranče što sam sve zajedno platio nekakvih 5 €, što je za uobičajene aerodromske standarde dosta povoljno. No, taman kako sam završavao s kavom, pojavio se info za gate na kojem će biti let za Zagreb, te je vrlo brzo nakon toga uslijedio poziv prema izlazu. Radilo se o izlazu E1 koji se nalazio niti 2 minute pješke od kafića u kojem sam uživao u kavi. S našeg izlaza se lijepo vidjela čitava paleta TK aviona koji su letjeli prema drugim odredištima. Iako je na zaslonu navedena Croatia Airlines, naravno da prometuje TK, ali zbog code share suradnje je naveden i OU, što kapetan uvijek naglasi prilikom predstavljanja u zrakoplovu. Ovog puta je za Zagreb letio najnoviji Airbus A321neo.
Moram priznati da sam na ovom letu za Zagreb primijetio poprilično heterogenu strukturu putnika. Bilo je zbilja ljudi iz svih krajeva svijeta, prvenstveno mislim na ljude iz Dalekog, ali i iz Bliskog Istoka.
Nisam siguran za poslovnu klasu, ali u ekonomskoj klasi mislim da nisam izbrojao više od 4-5 slobodnih mjesta. U svakom slučaju na samom gateu je bilo jako gužvovito i odmah se naslutilo da će LF biti visok. Iako let za Zagreb traje jedva 2 sata, sada nam je bio dostupan entertainment program, što je dodatno doprinijelo udobnosti samog leta. Ima poprilično opcija, od filmova i serija različitih žanrova, do igrica itd, tako da se za svakog može pronaći nešto interesantno.
Kao što možete vidjeti na slici niže, prostora za noge je bilo skroz dovoljno (a ja sam relativno visok momak). Hrana je ponovno bila pun pogodak, ali menu je bio isti kao na letu Istanbul-Hurghada (prije 10 dana). Jedina je razlika što smo ovog puta umjesto pudinga dobili svježi jogurt, ali sve u svemu skroz good. I dalje sam zadivljen kvalitetom usluge u ekonomskoj klasi i to još za tako kratak let. Jednostavno čovjek ne može ne voljeti TK! U Zagreb smo sletjeli s malim zakašnjenjem od 10ak minuta, odnosno oko 8:15 h. Dosta brzo smo prošli graničnu kontrolu, ali smo zato na predanu prtljagu čekali gotovo sat vremena. Neki su imali sreće i došla im je unutar 20 minuta, dok je eto moj kofer odlučio izaći zadnji, što mi je da budem iskren izazvalo mini heart attack.
Bilo je negdje 9:15 kad sam izašao iz zračne luke. Sve u svemu, izuzetno sam zadovoljan s kompletnom uslugom koju nudi TK! Očito su još jedni od rijetkih kompanija koje ljude u ekonomskoj klasi ne tretiraju kao niža kasta kao većina današnjih zapadnjačkih aviokompanija, gdje je usluga na razini tipičnih low cost kompanija, a cijene su sve samo ne low cost. Nadam se da ću i u budućnosti imati prilike ponovno putovati s TK prema novim egzotičnim destinacijama!
Dodaj komentar