Nakon 2 mjeseca u SAD-u, došlo je vrijeme povratka u Hrvatsku, doma na Kvarner. Kao osoba koja često putuje rijetko kada sam imao priliku doći doma odnosno sletjeli u riječku zračnu luku. U oba smjera, prema i iz SAD-a, radilo se o karti Lufthanse. Na povratnom letu, na drugom legu, operator je bila Croatia Airlines.
Sve je započelo klopanjem zadnjeg „Boston cream“ dounata u Dunkin Dounatsu na križanju Malcolm X Blvd i Central Park N street, odakle smo teškog srca otišli podzemnom prema JFK-u. Nakon 40tak minuta vožnje evo nas na Jamica Station odakle ulazimo u AirTrain koji zapravo prometuje u krug, između svih terminala na JFK-u, Lufthansa koristi terminal 1.
S obzirom na to da je bila špica ljetne sezone i poprilična gužva, bilo je potrebno pričekati neko dulje vrijeme na prijavu za let. Sam proces check-ina je bio gotov vrlo brzo, a prtljaga je poslana prema finalnoj destinaciji, u Rijeku. Višak od 2kg nitko nije ni pokušao naplatiti. S dva boarding passa u rukama odrađen je sigurnosni pregled (koji nije ništa strašno, koliko god svi govorili da je to u SAD-u puno oštrije, obziljnije ili što već…) te je zrakoplov već bio na gateu, u pripremi za povratak prema Europi.
Boarding je krenuo a zrakoplov čak nije bio skroz popunjen. Moja sreća je bila poprilično velika kada sam se uvjerio da će let obaviti A340-600 registarske oznake DA-IHH, danas 17godišnjak koji nije letio već par mjeseci zbog korona krize. To je ujedno bio moj prvi let ovim tipom zrakoplova. Nešto veći od A330, no glavna razlika je u tome što ima četiri motora te se toaleti ne nalaze u istoj razini kao i putnička kabina, već se stepenicama spustite u međuprostor.
Kabina je bila u klasičnoj 2-4-2 konfiguraciji, kao i kod A330, a s obzirom na to da let nije bio pun, sjedalo pored mene je ostalo prazno što je na long-haul letu najbolja moguća stvar (osim upgradea u business, naravno…). Zrakoplov je imao malo kašnjenje u polasku, no kapetan je jasno najavio da ćemo to nadoknaditi i u München doći na vrijeme.
Polijetanje na širokotrupnim zrakoplovima nekad zna biti „čudno“ u odnosu na uskotrupne, koji uzlijeću značajno brže od širokotrupnih, odnosno, potrebna im je manja duljina piste, što je i logično s obzirom na to da su širokotrupni zrakoplovi mnogo teži od uskotrupnih. Nakon polijetanja posluženi su pereci i pivo (pivo umjesto vode, naravno) a uskoro je poslužena večera, klasična ponuda – piletina ili pašta. Na ovako dugim letovima Lufthansa nudi deku i jastuk kako bi putovanje bilo ugodnije, osobito jer se ovdje radilo o noćnom letu.
Ubrzo nakon što je svanulo, upalila su se i svjetla u kabini, posada je poslužila doručak koji to zapravo i nije bio, u boxu je bio jogurt i nekakav muffin te dodatno 3 komadića voća kao salata. Poprilično skromno.
A340 je sletio u München na vrijeme, a ja sam imao otprilike sat i pol vremena do sljedećeg leta, koje se kratilo na gateu za Rijeku s kavom i internetom.
Pomislio sam u jednom trenutku da će dash doći na gate s mostom, te da ćemo se stepenicama spustiti na stajanku, no to se ipak nije dogodilo. Dash je parkiran na remote poziciju, udaljenu od terminala, a mi smo s gatea prevezeni autobusima do zrakoplova Croatia Airlinesa.
Boarding je na ovom letu bio gotov za minutu, prema Rijeci je putovalo otprilike 40 putnika pa smo gotovo svi imali jedno sjedalo prazno do sebe. Na tom letu Croatia Airlines ponudila je klasično svoje suhe kolačiće, a ja sam dodatno uzeo još kavu i vodu. Nakon što smo preletjeli Alpe, krenulo je spuštanje negdje u blizini Trsta, a uskoro sam prvi put vidio Učku i Kvarner iz jedne nove perspektive. Nadletjeti rodni grad, tog sunčanog jutra u kolovozu bio je pravi gušt, a za tren smo se našli u ravnini s Krčkim mostom i dotaknuli pistu riječkog aerodroma.
Slijetanje u Rijeku je bilo poprilično grubo, ili me možda A340 razmazio kad je glatko, skoro pa neprimjetno sletio u München iz New Yorka. Naravno, na većim je zrakoplovima i osjet puno blaži, dok je Dash vrlo mali zrakoplov pa je sve nekako i puno osjetljivije za same putnike.
Za tren smo bili parkirani ispred putničkog terminala u Rijeci, u tom trenu jedini zrakoplov u zračnoj luci, a do ulaza u zgradu smo prošetali. Kratki pogled u putovnicu, dok se s desne strane vrti mala traka na kojoj je za svega par minuta izašla prtljaga.
Nevjerojatno je koliko nam je toga zrakoplovstvo omogućilo – u svega 15tak sati iz jedne od najvećih svjetskih metropola, s ruba Central Parka, do malog riječkog aerodroma u srcu kvarnerskog zaljeva!
Dodaj komentar