edna od prednosti rada u aviokompaniji su svakako povlaštene, staff karte. Prvi produljeni vikend u novoj godini iskorišten je za kraći posjet glavnom gradu Austrije.
Do Beča smo ovog puta putovali vlakom, što je možda priča za neki željeznički forum ili web stranicu, ako takve uopće postoje, pa ćemo taj dio namjerno izostaviti. Nakon dva dana u Beču, u kojem, vjerujem, svi znamo da možemo puno toga lijepog vidjeti, došlo je vrijeme i za povratak u Zagreb.
Na izbor su se nudila tri dnevna, leta jutarnji i večernji Croatia Airlinesa, te popodnevni Austrian Airlinesa. Izbor je pao na Croatia Airlines, prije svega jer večernji let iz Beča ostavlja prostora za cjelodnevno istraživanje grada. O staff kartama i cijenama istih ovdje nećemo, s obzirom na to da se radi o privilegiji određenih, pa iznošenje cijena nema smisla s obzirom na to da regularni putnici takve tarife nikada ne dobivaju na izbor.
Iz centra Beča do zračne luke putovali smo vlakom, poznatiji kao CAT (City Airport Train) koji vas za 12 eura i 16 minuta dovodi u samu zračnu luku. Vlak izgleda super, vrlo je komforan i ima dosta mjesta za prtljagu, doduše, 16-minutnu vožnju preživjeli bi i u najgorem vagonu HŽ-a. U vlaku se na ekranima prikazuju i informacije o sjedećim letovima (gate i status leta). Do zračne luke se može i javnim prijevozom za manje novaca.
Subota je navečer, početak siječnja, bečka je zračna luka zapravo prazna. Croatia u Beču koristi terminal 3, a let prema Zagrebu, naravno, još uvijek odlazi iz non-Schengen dijela, sukladno odgodi uvođenja Schengena u zračnom prometu za kraj ožujka ove godine.
Kao i u svim drugim većim europskim (i svjetskim) zračnim lukama, putnicima su na izbor kiosci za check-in, kao i normalni šalteri s osobljem koji su, u subotu navečer, bili poprilično prazni.
Krećemo prema Pieru D, izlaz ćemo saznati uskoro. Dolazimo na sigurnosnu kontrolu gdje je poprilična gužva, hrpa putnika jednostavno ne vadi tekućine i elektroniku iz svoje prtljage što dodatno usporava cijeli proces. Nakon nekih 15-tak minuta rješavamo i taj korak, prolazimo kroz manju duty free trgovinu, te dolazimo na graničnu kontrolu na kojoj nema nikakve gužve.
Vrlo brzo se nalazimo u centralnom dijelu terminala 3, na kojem se nalaze izlazi između brojeva 20 i 30, koji se koriste za letove van Schengena. U to vrijeme za odlazak se spremao British Airways za Heathrow, svi ostali izlazi, kao i parking pozicije ispred, bili su prazni.
Kako Croatia Airlines na liniji za Beč (na kojoj prometuje dva puta dnevno), koristi zrakoplove tipa DashQ400 koji se ne spajaju na most, bilo je jasno da ćemo se morati spustiti u prizemlje terminala te autobusom doći do samog zrakoplova.
Ti izlazi u prizemlju se, uglavnom, pokažu kao ne pretjerano atraktivni, a ništa drugačije nije bilo ni u Beču. Niski strop malo baca na klaustrofobiju, no sve je čisto, uredno, stolice su relativno nove, no svi su izlazi u tom dijelu terminala prazni pa je vrlo tiho.
Nažalost, iz prizemlja se ne pruža nekakav pogled na stajanku, pa su i fotke izostale. Točno na vrijeme dvoje djelatnika Austrian Airlinesa dolazi na izlaz D70, a 30-tak putnika u roku par minuta ulazi u autobus.
Jedan savjet svima onima koji ovo budu čitali. Kad djelatnici putnicima stave oznaku “delivery at aircraft”, što je normalna pojava kod putovanja ovim malim zrakoplovom, onda prtljagu ostavljate na kolicima ispred zrakoplova. Istu tu prtljagu dobijete čim sletite, ponovno na kolicima, ne morate čekati na nju u zgradi terminala kao što je to slučaj s predanom prtljagom.
Nekim putnicima nije bilo jasno zašto će im biti oduzeta prtljaga, oni su u Beč doputovali iz drugih zračnih luka gdje im nitko to nije rekao, što je vjerojatno točno jer je na tim linijama prometovao neki veći zrakoplov, tipa A320, u čiji overhead bin klasična ručna prtljaga stane bez problema, no to nažalost nije slučaj na Dashu.
Još je bolji dio gdje su određeni putnici s oznakom “delivery at aircraft” ušli u zrakoplov s istom, a zatim se mislili gdje će ju smjestiti, jer, pogađate, ista ne stane u overhead bin malog propelerca….
Uglavnom, 3 minuta bus vožnje po stajanci u Beču i pred zrakoplovom smo. 9A-CQB Croatia Airlinesa, nickname mu je Lika. Prošle sam godine najviše letio CQE, Bravo nisam imao u kolekciji, ovo je jedan od onih aviona koji nemaju zastore na prozorima, razlike praktički i nema u odnosu na Dasheve drugih registracija u floti CTN.
Boarding je, s obzirom na to da nas nije bilo puno, bio gotov za tren. Na rulanje prema uzletno – sletnoj stazi smo pričekali dok pored nas nije prošao B777-200ER Austrian Airlinesa koji je taman sletio u Beč iz Bangkoka, nakon “samo” 11 sati i 15 minuta leta.
2 minute vožnje i eto nas na stazi 16, “cabin crew, prepare for take-off” i na putu smo prema Zagrebu.
Sam let je protekao vrlo mirno, bez turbulencija, kabinsko je osoblje ponudilo čašu vode svakom putniku, prolistalo se novo izdanje in-flight časopisa Croatia i već je bio upaljen znak obveznog vezivanja. Naspram 7 sati putovanja vlakom, 30-minutni let između dva grada je čisti luksuz!
Nakon svega 30 minuta leta kroz kombinaciju austrijskog, mađarskog i hrvatskog zračnog prostora, dolazimo u zagrebačku zračnu luku.
Slijećemo u Zagreb, parkiramo na poziciju E8R, a onda jedno 5 minuta na nogama svi čekamo autobus koji će nas prevesti do samog terminala. Kabinsko osoblje je, jasno, obavijestilo putnike što čekamo i zašto nas ne puštaju van. Nejasno je da moraš čekati 5 minuta na autobus kad pored toga u istom trenutku imaš jedan zrakoplov Ryanaira na mostu te drugi Dash Croatia Airlinesa koji je 10-tak minuta ranije sletio iz Splita.
Na granici doslovno nikoga, ovog puta ljubazna gospođa odgovara sa “dobro večer” i “hvala” što je zaista pohvalno, a kako je u pitanju bila samo ručna prtljaga dvije minute kasnije bili smo van terminala.
Prvi let od tko zna koliko njih u ovoj godini je odrađen, many happy landings svima!
Dodaj komentar