Nakon dvomjesečne pauze od zadnjeg trip reporta koji je obuhvaćao put u Egipat s presjedanjem u Istanbulu, vrijeme je za nove pustolovine. Ovog puta sam direktno odletio za Lisabon s portugalskom nacionalnom kompanijom, TAP Air Portugal.
Iako sam u cijeni karte imao uključenu i predanu prtljagu, na kraju sam se ipak odlučio otputovati s malo većim ruksakom i ručnom prtljagom budući da je u zadnje vrijeme podosta neizvjesna sudbina predanih prtljaga u gotovo svim EU aerodromima. Let je bio zakazan u 13:10 h, došao sam na aerodrom nekih sat i pol prije što je bilo i više nego dovoljno za obavit sve formalnosti na aerodromu. Poprilično velik red na check-inu dalo je naslutiti da će Load Factor biti vrlo visok.
Moje slutnje su se obistinile, budući da djelatnica na prijavi za let nije mogla udovoljiti mojim željama da sjedim na prolazu jer je let prebukiran pa nije mogla više ništa mijenjati u sustavu, iako nisam primijetio da su nekog u međuvremenu poslali na drugi let zbog overbookinga. No, eto obavio sam prijavu, dobio ukrcajnu propusnicu i dodijeljeno mi je sjedalo 9F. Iako nisam dobio željeni red do prolaza, zadovoljan što sam barem dobio mjesto na prednjoj strani aviona jer ću moći prije šmugnuti van nakon slijetanja.
Sigurnosna i granična kontrola prolaze bez većih poteškoća uz minimalna čekanja, iako je bilo već podosta ljudi na aerodromu. Dolazim u duty-free zonu, te primjećujem da se ponuda baš nešto ne mijenja, osim što su možda neki drugi parfemi na akciji, sve ostalo je više manje korektno. Kako sam imao još nešto praznog hoda do ukrcaja na let za Lisabon, odlučio sam si skratiti vrijeme u Caffé Nero uz cappuccino skroz solidnog okusa. Kucnuo je čas kad je predstavnica TAP Air Portugal putem razglasa pozvala putnike na ukrcavanje za Lisabon, te lagano završavam s cappuccinom i upućujem se prema izlazu 23. Prošlo je možda tek par minuta od razglasa, te se odjednom stvorio stampedo ljudi koji se protezao gotovo sve do susjednog izlaza, ako ne možda i dalje. Duž čekaonice pružao se lijep pogled na novi TAP-ov Airbus A320neo, koji u standardnoj konfiguraciji ima 174 sjedala, a prepoznatljiv je i po ovim zaobljenim završecima na krilima tzv. winglets.
Ukrcavanje je završilo brzo, bez nepotrebnog čekanja unutar aviomosta. Dočekalo nas je vrlo ljubazno osoblje koje nas je lijepo pozdravilo s “dobar dan” i to bez ikakvog naglaska, toliko dobro da sam se stjuardesi prvom prilikom obratio na hrvatskom misleći da je “naša”. Osobno dosta poznajem Portugalce budući da sam jednom prilikom živio u Lisabonu nekoliko mjeseci, te im jako dobro leže izgovori na hrvatskoj jeziku. Sve u svemu, moram priznati da mi je ova gesta pozdrava na hrvatskom baš bila nekako draga, vraća me na neka prijašnja vremena kad se putovalo avionom, kad su se takve stvari podrazumijevale. Među zadnjima sam se ukrcao, te su se sva preostala mjesta vrlo brzo popunila. Struktura putnika je bila raznolika, ali ovog puta je puno više bilo Hrvata, bilo je i Portugalaca, ali i nešto Srba koliko sam uspio primijetiti. Kako me uvijek muči problem malog prostora za noge kod većine aviokompanija jer se nikako ne uspijevam komotno smjestiti, TAP na ovom letu ima skroz dovoljno mjesta za noge, te se tijekom leta nisam nimalo vrpoljio po sjedalu što mi je bilo veliko olakšanje budući da let traje 3 sata i 40 minuta.
Polijetanje je proteklo vrlo glatko, te smo se vrlo brzo “izravnali” i nastavili krstariti prema glavnom gradu Portugala. Međutim, moram izraziti razočaranje uslugom u avionu. Naime, besplatno se dijeli jedino čaša vode, eventualno i kava, dok se hrana i preostala pića naplaćuju. Različiti meniji koštaju oko 10-12 €, ne izgleda loše na slikama, ali s obzirom na to da je karta za Lisabon došla višestruko više nego s nekom low cost kompanijom, razočaran sam što za tako relativno dug put nismo dobili nešto za gricnuti free of charge. Zadnji put sam s TAP-om letio prije 4 godine (Frankfurt – Lisabon, dok sam do FRA iz ZAG došao s ranojutarnjim letom Croatia Airlines), i tad su nudili poprilično finu klopu u avionu, naravno – besplatno. Ako ništa drugo, kabinsko osoblje je i dalje besprijekorno ljubazno.
Slijetanje u Lisabon je također bilo vrlo “glatko”, bez ikakvih neugodnosti, te je čitav let prošao u vrlo ugodnoj atmosferi. Nismo bili priključeni za aviomost, nego je došlo nekoliko autobusa koji su nas dalje prevezli do putničkog terminala. Općenito, uvijek sa sobom imam putovnicu jer većina aerodroma ima automatski skener putovnica, te samim time puno prije riješim graničnu kontrolu, što mi se u više aerodroma isplatilo, kako u Lisabonu, tako primjerice i na Heathrowu još dok su brojali zadnje dane do Brexita. Kako nisam imao predanu prtljagu, odmah sam se uputio prema metro stanici. Metro vozi poprilično često (od 6:30 do 1 ujutro, u pravilu svakih 5 minuta), te s njim vrlo brzo dođete do centra grada. Došao do hotela, istuširao se, presvukao, razbacao stvari po sobi i odmah otišao u obilazak grada i uživati u u pastel dnatasas, različitim specijalitetima od bakalara i prepoznatljivom crvenom portugalskom vinu.
Moram priznati da mi je Lisabon najdraža EU prijestolnica, a rekao bih i najdraža destinacija u koju sam putovao. Možda jer sam određene studentske dane tu provodio prije 4 godine, stekao puno poznanstva, jako lijepih uspomena pa mi je vjerojatno zato Lisabon toliko drag. Iako je ovog puta posjet Lisabonu bio iz drugih razloga, bilo mi je baš nekako drago vratiti se opet nakon toliko vremena i prisjetiti se svih tih uspomena. Zbog svega toga bilo mi je pomalo teško vratiti se natrag u Zagreb nakon 6 dana provedenih u portugalskoj prijestolnici.
No, eto let je bio zakazan za 8:15, ustao sam u 5 ujutro, na brzinu pobacao stvari u kofer jer ionako ću doma sve odmah staviti na pranje, naručio taksi, te oko 6:15 stigao u međunarodnu zračnu luku Humberto Delgado Lisboa (terminal 1 budući da je terminal 2 namijenjen isključivo za LCC kompanije). Zanimljivo je primijetiti da u Lisabonu na svim TAP letovima nije moguće obaviti check in na šalteru, nego isključivo self check in. U neposrednoj blizini “stražari” dovoljno zemaljskog osoblja TAP Airlinesa koji pomažu putnicima da se prijave na let. Oni koji imaju predanu prtljagu, sami je odlažu na vaganje i predaju na traku za odvoz prtljage. Prilikom self check-in postupka za one s predanom prtljagom dobije se oznaka koja se obavezno mora zalijepiti na prtljagu prije predaje. Moram priznati da to sve jako dobro funkcionira, čekanja gotovo uopće nema jer je stvarno postavljen velik broj automata za check in. Ovog puta nasumičnim odabirom (bio sam previše škrt da nadoplatim za sjedalo po vlastitom izboru) sam ipak dobio sjedalo na prolazu, ali skroz u zadnjem redu, 27B.
Sve dalje prolazi dosta glatko, uz nekakvih 10-tak minuta čekanja na sigurnosnoj kontroli. Odmah nakon nje slijedi vrlo velika duty free trgovina, ali da budem iskren nisam baš nešto impresioniran ponudom. Ok je to sve, veliko i ima puno proizvoda, ali više manje svega onog što ima na svakom aerodromu, ništa što bi se posebno isticalo. Međutim, ima poprilično velik broj drugih trgovina i različitih lanaca brze prehrane poput Pizza Hut, KFC, McDONALD’S i različitih drugih restorana koji se nalaze na jednom mjestu. Odmah ispred postavljen je velik broj stolova i stolica tako da je bilo mjesta za sve da sjednu i jedu. Ovo mi je jedan od najboljih koncepata barem što se hrane na aerodromu tiče. Kako nisam stigao jesti ujutro, odlučio sam se počastiti s kavom, svježim sokom od naranče, nekim sendvičem i za kraj još jednim komadom pastel dnatata da se pozdravim s okusima Portugala do neke nove prilike.
Polagano sam se uputio prema izlazu u pieru “N” koji je rezerviran za zemlje koje nisu u Schengenu, te je naravno potrebno proći graničnu kontrolu. Vrlo brzo je najavljen točan izlaz koji je bio 43A, na putu prema gateu uspio sam uloviti avione TAP-a i British Airwaysa koji su se u tom trenutku nalazili na stajanci.
Nakon par minuta pješačenja stižem do izlaza gdje je već bilo prisutno dosta putnika. Ovog puta mi se čini da je hrvatskih i portugalskih putnika bilo u približno jednakom omjeru.
Ukrcavanje se nije odvijalo putem aviomosta, nego smo se spustili na kat niže, gdje su nas čekali autobusi koji su nas dalje prevezli do aviona. Let obavlja sestrinska kompanija Portugalia Airlines s avionom Embraer 190 koji broji 108 sjedala, te ponovno nije ostalo niti jedno slobodno mjesto na letu za Zagreb. Dalo bi se naslutiti da kompanija bilježi dobar booking na ovoj liniji.
Kabina zrakoplova je manje moderna u odnosu na Airbus A320neo koji je zbilja imao odličan interijer. Iako je osjetno manji avion od A320neo, prostora za noge je bilo jednako dovoljno i let je bio sasvim ugodan i prošao je relativno brzo. Ovog puta let je trajao nešto manje, oko 3 sata i 10 minuta. Sve u svemu, iako sam malo razočaran naplatom hrane, TAP Air Portugal ima vrlo ljubazno kabinsko osoblje, u oba slučaja polijetanje i slijetanje je proteklo vrlo glatko, sjedala su dosta udobna pa mogu reći da sam zadovoljan. Do sljedećeg trip reporta!
Dodaj komentar